Zajednica Emanuel - Hercegovina
04.12.2009., petak
MILOSRDAN JE I MILOSTIV GOSPODIN!
|
Svaki dan u našem životu Gospodin nas obilno dariva i čini velika djela. A mi slijepi i nezahvalni. No, Bog nas ne kažnjava, nego po svojoj milosti i neizmjernoj ljubavi nastavlja činiti velika i čudesna djela u našim životima. Mnoge moje osobne molitve Bog je uslišao i duboko vjerujem u Njegovu moć i zaštitu. No, još više vjerujem u moć molitve drugih ljudi za naše potrebe. Imam svjedočanstvo za to. Mojoj sestri Jadranki, koja živi i radi u Austriji, prije godinu dana dijagnosticiran je tumor na glasnicama. Ona ima četrdeset i dvije godine, muža i troje djece. Doktori su oklijevali s odlukom za operaciju bojeći se da će ostati bez glasa i utvrđujući da je tumor dobroćudan. Međutim tumor se povećavao i operacija se morala izvršiti. Još od samog zakazivanja operacije preporučila sam fra Nikoli i molitvenoj zajednici, svoju sestru i njenu obitelj da hrabro to izdrže i prihvate sve ishode. Pred samu operaciju koja je bila 4. studenoga 2009. godine ponovno sam je preporučila u molitve. Na molitvenom susretu 25. listopada 2009. okupilo se i dosta članova naše uže i šire obitelji koji su također molili za nju. Operacija je bila duga i teška, ali uspješna. Moja sestra može pričati. Već se dobro oporavila i rana joj je zarasla. Svi smo sretni i zahvalni svemogućem Bogu. Hvala Bogu, fra Nikoli, molitvenoj zajednici i svima koji su molili za nju! Hvala i slava Bogu! Bez Tebe, Bože Hodala bih ovim svijetom, ali ne bih živjela. Smijeh bi bio na licu, ali ne bi bilo radosti u srcu. Suze bi tekle, prestale ne bi, da nisam našla utjehu u Tebi. Hvala Ti, Bože, što živim! Samo jedno Te molim, da sretno stignem do cilja, do TEBE!!! Ljuba |
- 16:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #
02.12.2009., srijeda
Umnažanje kruha (Mt 15, 29-37)
|
Dok je Isus kao Čovjek živio na zemlji, kud god bi išao i gdje god bi dolazio uvijek ga je pratilo mnoštvo svijeta. Svojim riječima i svojim djelima izazivao je pozornost. Evanđelist Matej nam i danas donosi jedan takav događaj. Isus je na jednoj gori pokraj Galilejskog mora. K Njemu dolazi silan svijet s hromima, kljastima, slijepima, nijemima i mnogim drugima. Polažu mu ih do nogu, a On ih liječi. Gledajući kako svi ti bolesnici ozdravljaju mnoštvo se divi Isusu i daje slavu Bogu. Oni su bili sretni zbog ozdravljenja, a Isus im želi dati mnogo više... Isus im želi dati istinsku hranu za život. Gleda taj silan narod koji je kao ovce bez pastira i sažali se nad njima: „Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putom". Sva ta ozdravljenja ne znače ništa bez „istinske hrane za život" (usp. Iv 6, 54). A Isus im želi dati upravo to - život u izobilju jer On, Pastir Dobri došao je da njegove ovce život imaju, u izobilju da ga imaju (usp. Iv 10, 10). On im želi dati hranu od koje nikada više neće ogladnjeti (usp. Iv 6, 33.) Učenici ne shvaćaju što Isus govori. Nije im jasno kako On misli sa nekoliko kruhova nahraniti toliko mnoštvo. Oni gledaju svjetovnim očima, tako i razmišljaju i zato i ne vide nikakvo rješenje. Koliko smo puta i sami bili u sličnim situacijama? Koliko smo puta u mnogim našim teškim životnim prilikama ili neprilikama (kako god hoćete), i sami razmišljali kako nema rješenja ni izlaza? A Isus ima rješenje. On uvijek i za svaku situaciju ima rješenje. Uzeo je sedam kruhova i ribe, zahvalio, razlomio i davao učenicima da oni daju mnoštvu. Svi su jeli i nasitili se. A još im je i preteklo. Ono malo što su imali u Njegovim rukama postaje neizmjerno mnogo. Isus daje pravi „kruh s neba" (usp. Ps 78, 24) i s Njim imamo upravo onaj „kruh svagdanji" za koji molimo u Gospodnjoj molitvi Oče naš. On se brine za sve naše potrebe u životu. Ali na žalost mi tako često posumnjamo u to. Zar često ne postupamo upravo onako kako postupiše i učenici? Sa sumnjom i u nevjerici? Oni su se pitali otkud im u pustinji toliko kruha da bi mogli nahraniti silan narod. Iako su do tada vidjeli mnoga Isusova čudesa oni i dalje mozgaju i sumnjaju? Zar i mnoge naše molitve nisu izrečene sa sumnjom da će biti uslišane? Koliko puta smo pogrešno postupali cijeneći upravo okolnosti onako kako ih vidimo očima tijela i uzdajući se samo u sebe, a bez vjere i pouzdanja da Bog može u našem životu „učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti i zamisliti" (Ef 3, 20)? Dopustimo sebi ući u vlastito srce i iskreno tražiti odgovor na ova pitanja. Možda se nad odgovorima i te kako zamislimo. Isus ne samo da daje pravi „kruh s neba", nego je On sam taj „kruh života" (usp. Iv, 6, 35) koji primamo u Euharistiji. On je Izvor Života i hrana koja krijepi i daje snagu na životnom putu. Klonemo li pak na tom putu On je tu da nas čudesno podigne. Ako uistinu susrećemo Živog Isusa u Euharistiji....i ono naše malo postat će neizmjerno mnogo. Ljiljana |
- 17:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.12.2009., utorak
Izvor objave (Lk 10, 21-24)
|
'U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom:"Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima"' čitamo danas u Lukinu Evanđelju. Isus govori da se Kraljevstvo Božje objavljuje malenima. Objavljuje se onima koji žele čuti i imaju jednostavno i otvoreno srce za primiti taj nezasluženi dar Božji. Bog se otvara malenima i od nas zahtjeva novo postajanje djecom (usp. Mt 18, 3) i postajanje siromašnima u duhu (usp. Mt 5, 3). Isus kao uzor onima koji žele ući u Kraljevstvo nebesko postavlja malo dijete: „Zaista kažem vam tko ne primi Kraljevstva Božjega kao malo dijete, taj sigurno neće ući u nj" (Mk 10, 15). Dijete je uzor i primjer onog što je malo i slabo. Gospodin obećava Božje Kraljevstvo upravo onim malenima, siromašnima, slabima i jednostavnima, grešnicima i onima koji malo znače. To su oni koji s vjerom i otvoreno primaju Isusove riječi o Kraljevstvu. U tom smislu dijete je uzor za sve vjernike. Djeca simboliziraju istinske učenike „jer takvima pripada Kraljevstvo nebesko" (Mt 19,14). U biti radi se o tome da Kraljevstvo primimo poput malog dijeteta u potpunoj jednostavnosti, kao dar od Oca. Bog svojim blagom daruje ljude jednostavna srca. Njima otkriva tajne svoga srca skrivene od mudrih i umnih. Ljudi „mudri i umni" su uvjereni da su sami po sebi netko, da mnogo znače, da ih njihovo znanje i ono što posjeduju čini boljima od drugih. Isus se oštro suprotstavljao farizejima i pismoznancima koji su pripadnost Kraljevstvu vezali uz ljudsku pravednost i smatrali da spasenje dolazi slijepim izvršavanjem Zakona. Jednostavno nisu mogli shvatiti da je Kraljevstvo slobodan dar Božje ljubavi. Kraljevstvo i spasenje su dar i milost. Izvor istinske veličine i mudrosti jedino je Bog. Sve što imamo primili smo od Boga. Kad sve od Boga primismo što se ponosimo i ponašamo kao da nismo primili - pita Apostol naroda (usp. 1 Kor 4, 7). Kako se samo često osjećamo kao gospodari darova dobivenih od Stvoritelja. Kako smo često preponosni na vlastitu "veličinu". Zaboravljamo da je tvorac i darovatelj svega Bog. I tada nismo više u stanju opaziti da nas On stalno dariva posebnim milostima. I zato: „lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom" (1 Kor 1, 27-29). U Iv 3, 16 stoji: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni". Ljubav Božja se ne može zaslužiti. Ona je nezasluženi Božji dar čovjeku. U Božju ljubav treba povjerovati. Treba je prihvatiti. Bog u svome Sinu Isusu Kristu oprašta čovjeku svaki grijeh ma kakav god on bio: „Budu l' vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna" (Iz 1, 18). „Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ" (Kol 2, 13-14). Ali svoju slabost i svoju ništavost moramo priznati i svoj grijeh ispovjediti. Priznajući se malima pred Bogom i vidjevši vlastitu ništavost polažemo svu svoju nadu u neizmjernu Božju ljubav i beskrajno Njegovo milosrđe. Farizeji i pismoznanci zbog tvrdokornosti svoga srca i vlastitog umovanja i svjetske mudrosti nisu mogli prihvatiti Božju ljubav i spasenje kao nezaslužen i besplatan Božji dar. Za razliku od njih „maleni i ludi svijeta" u jednostavnosti srca poput malene djece primiše Božju ljubav i oproštenje. Neka tvoja mudrost bude jednostavnost i prihvaćanje! Neka tvoja mudrost bude u jednostavnosti srca prihvatiti da si ljubljeno dijete Božje kome je milosrdni Otac nebeski spreman neprestano opraštati i podići ga nakon svakog pada. Ljiljana |
- 21:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.11.2009., ponedjeljak
Poziv (Mt 4, 18-22)
|
Jednog dana prolazeći uz Galilejsko more Isus ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mreže u more; bijahu ribari. I reče im: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" Oni brzo ostaviše mreže te pođu za Njim. Pošavši dalje, ugleda druga dva brata, Jakova i Ivana, sinove Zebedejeve, gdje u lađi zajedno sa svojim ocem krpaju mreže. Pozva i njih dvojicu. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za Njim. Sveti Matej ovako opisuje Isusov poziv četvorici prvih učenika. Vidimo da su svi oni bili zauzeti svojim svakodnevnim poslovima. Sigurno ni slutili nisu da bi upravo taj dan mogao biti po bilo čemu posebniji od mnogih drugih koji su već protekli. Ali nikada do tada nisu ni sreli Isusa i nisu mogli znati da susret s Njim mijenja sve. I promijenio je sve. Na Isusov poziv ostaviše sve i krenuše za Njim. Bili su to sasvim „obični" ljudi, sa svojim slabostima i opterećenjima dotadašnjeg života. Međutim, njihov hod s Isusom značio je postepeno preoblikovanje njihovih naravi sve do suobličenja s Onim koji ih pozva. Što nama govori ovaj događaj? Čujemo li Božji poziv u našoj svakodnevici? Isus neprestano poziva. Navješćuje Kraljevstvo Božje. On traži ljude za Božje Kraljevstvo. A ono je svugdje gdje ima ljudi koji hoće i započinju mir, koji su čista srca, milosrdni prema bratu čovjeku (usp. Mt 5, 3-9). Isus poziva svoje da tako žive kako bi Njegovo Kraljevstvo raslo. Izgrađujem li Božje Kraljevstvo svojim životom? Je li moja svakodnevica otvorena za Boga? Božja ljubav koja se objavila u Isusu Kristu poziva na ljubav prema bližnjemu. Kako odgovaram na ovaj Božji poziv? Nisu samo Isusove riječi poziv nego i Njegova djela. Cijeli Njegov život je jedan jedini poziv svima da žive kao On. Sam Isus Krist je Božji poziv ljudima. Poziv da ga prihvate kao Gospodina svoga života i da ga nasljeduju i uče od Njega. Stoga je i Evanđelje poziv. Čujemo li poruku Evanđelja? Ono ne prisiljava nego želi slobodnu odluku i odgovor svakog pojedinca. Pozvani smo da živimo u duhu Evanđelja jer ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje (usp. Rim 1, 16). Pozvani smo da istinu Evanđelja svjedočimo svojim životom. Pozvani smo da budemo blagoslov za braću s kojom živimo i koje nam Bog stavlja na životni put. „Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra" (Rim 10, 15). Sveti Pavao u poslanici Efežanima piše: „Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani!" (Ef 4, 1). Bog za svakoga od nas ima poseban poziv jer je svatko od nas za Njega poseban i jedinstven. Taj poziv možemo prihvatiti ili ignorirati: „Ali nisu svi poslušali blagovijesti - evanđelja!" ....„Zar nisu čuli? Dapače! Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta" (Rim 10, 16. 18.). U Mt 22, 14 stoji: „Mnogo je pozvanih, malo izabranih". Ovo su riječi koje traže da se nad njima duboko zamislimo. Nasljedovati Isusa Krista - poziv je upućen svakome od nas. Isus traži ljude za Kraljevstvo Božje! Što ću mu odgovoriti? Ljiljana |
- 17:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.11.2009., srijeda
Progonstva (Lk 21, 12-19)
|
I kroz današnje čitanje iz Lukina Evanđelja slušamo Isusov govor o događajima koji se imaju zbiti u budućim vremenima. Isus želi pripremiti svoje učenike na ono što slijedi. Želi ih ohrabriti da se ne prestraše kad se to dogodi. On ih priprema na sva ta strašna progonstva koja će ih zadesiti radi svjedočenja za Isusa. Isus im obećava svoju zaštitu i pomoć: „Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik". Zbog progonstava koja ih očekuju njihova će patnja biti velika, ali pod neprestanom Božjom zaštitom „nijedna vlas s glave im neće propasti i spasit će se svojom postojanošću". Međutim, učenici ovaj Isusov govor u tom trenutku nisu mogli shvatiti. Znamo da su nakon Isusove smrti, štoviše i nakon uskrsnuća kada im se ukazivao četrdeset dana, bili prestrašeni i živjeli u skrovitosti zatvarajući se sobe, a neki su i bježali iz Jeruzalema. Ali kad je na njih po Isusovu obećanju sišla sila Duha Svetoga postali su neustrašivi svjedoci Radosne vijesti Isusa Krista i za nju umirali radosno. Prva kršćanska zajednica je od svog nastanka proživljavala silne muke i progone. Ali ju je Gospodin, po svome obećanju svakim danom sve više i više učvršćivao i utvrđivao da joj ni „vrata paklena ne mogu nauditi". Čitajući, također životopise mnogih svetaca ostajemo zadivljeni njihovom neustrašivošću življenja i pronošenja Istine Evanđelja. Zbog iste te Istine mnoga braća kršćani diljem svijeta podnose iste patnje, progone ih i ubijaju zbog nje. Životi apostola i svih istinskih Isusovih nasljedovatelja, svetaca i mnogih „običnih i malih" ljudi koji su svojim životom i te kako dokazali svoju svetost, primjeri su koji zadivljuju ali isto tako bi morali potaknuti svakog kršćanina da ozbiljno razmisli kuda vodi njegov život. Doživljavamo li ove primjere tako da ih svojim životom pokušavamo istinski nasljedovati ili možda samo kao lijepe priče kojima se uistinu divimo, ali tu sve i završava. Možda ćemo pomisliti da na takav život nismo svi pozvani nego da je on predodređen upravo za neke posebne ljude. Ako tako mislimo onda smo na potpuno krivom putu jer Radosna vijest za nas je da smo svi - baš svi pozvani na svetost (usp. 1 Sol 4, 3; 5, 23). Pozvani smo na život u Isusu Kristu. Živimo li u duhu Evanđelja? Može li se kroz naš život jasno vidjeti da smo Kristovi? Zalažemo li se za evanđeoske vrijednosti bez obzira koliko nas to koštalo? Ili se pak bojimo osude, ismijavanja i izrugivanja okoline da zbog toga ipak prihvaćamo načela svijeta? Možda bismo rado služili Bogu ali ne bi zbog toga željeli neugodnosti...rado bismo služili ali ne bi da nas smatraju bogomoljcima....rado bismo služili ako će nas svi prihvaćati i ako će to odobravati....Usprkos Božjoj svemoćnoj ruci bojimo se biti svjedoci za Njega. Usprkos Božjoj očaravajućoj ljubavi srca su nam tako mlaka.... Istinski nasljedovati Isusa Krista znači odreći se grijeha, svijeta i samih sebe. To je težak put, ali nije nemoguć. Ljudima je nemoguće, ali je Bogu moguće. Bog nas poziva na svetost i daje nam sve što nam je potrebno na tom putu. On je učinio sve, a sada je na nama red. Donijeti istinsku odluku i krenuti.... „Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da - premoreni - ne klonete duhom" (Heb 12, 1-3). Ljiljana |
- 22:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #
24.11.2009., utorak
Prethodni znaci (Lk 21, 5-11)
|
Kad je izlazio iz Hrama u Jeruzalemu, Isusu pristupi jedan od Njegovih učenika te diveći se vanjštini samog Hrama reče: „Učitelju, gledaj! Kakva li kamenja, kakvih li zdanja!", a Isus mu odvrati: „Vidiš li ta veličanstvena zdanja? Ne, neće se ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen". Njegovi učenici ga pitaju kada će se to dogoditi i koji su znaci tog događaja. Međutim, Isus im ne odgovara na to pitanje, kao da im hoće reći da to za njih i nije tako važno. Ono što je mnogo važnije jest što im je činiti u tim vremenima. Isus im govori da će mnogi doći u Njegovo ime i lažno se predstavljati kao mesije. Ali učenici ne smiju ići za takvima i ne smiju dopustiti da budu zavedeni. Nadalje u tim vremenima bit će mnogi ratovi i pobune, potresi, glad po mnogim mjestima, razne pošasti, strahote i veliki znakovi s neba. Međutim, učenici trebaju ostati čvrsti i ne bojati se svega toga. „Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak" govori Gospodin. Naprotiv „sve je to samo početak trudova" (Mt 24, 6. 8.) Kad pogledamo sve ono što se događalo u prošlosti, a u sadašnjosti pogotovo, vidimo da su itekako prisutni svi znakovi o kojima Isus govori. Sve se to događalo i događa se. Rekli bismo ništa novo pod suncem. Već smo se i navikli da se u svijetu neprestano negdje ratuje. Postala su nam sasvim normalna izvješća o potresima, poplavama, raznim uraganima, požarima i drugim prirodnim katastrofama. Svemu tome se pridružuju i izvješća o milijunima gladnih diljem svijeta. Razne bolesti koje haraju doslovce ubijaju stotine i stotine tisuća ljudi. I još mnoge druge strahote....Također možemo govoriti i o prisutnosti znakova s neba. Pogledajmo samo ukazanja Blažene Djevice Marije u raznim mjestima u svijetu, koje je sama Katolička Crkva priznala i potvrdila. Iako je vrijeme u kojem živimo ispunjeno svim znakovima koji prethode konačnom svršetku svijeta ne trebamo zbog toga živjeti u strahu. „Doista sve to treba da se dogodi ali to još nije odmah svršetak". Mi ne znamo niti možemo znati kada će to biti. U biti to nam nije niti važno. Ali važna je svijest da je vrijeme blizu. I upravo ta svijest o vremenu u kojem živimo doprinosi tome da dublje razmišljamo o svome životu, o svemu onome što činimo i kako živimo. Jednog dana ionako dolazi kraj ovozemaljskog života svakome od nas. I ako nismo bdjeli nad vlastitim životom mogli bismo tada, na žalost čuti riječi: „Zaista kažem vam, ne poznam vas!" (Mt 25, 12). „Pazite, ne dajte se zavesti" upozorava Gospodin kako tada svoje učenike tako i nas danas. On kaže da će doći mnogi koji će nas pokušati zavesti. „I mnoge će zavesti" (Mt 24, 5). Sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima, također upozorava na istu opasnost: „Jer takvi su ljudi lažni apostoli, himbeni radnici, prerušuju se u apostole Kristove. I nikakvo čudo! Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla. Ništa osobito dakle ako se i službenici njegovi prerušuju u službenike pravednosti. Svršetak će im biti po djelima njihovim" (2 Kor 11, 13-15). I svjedoci smo da se to neprestano događa i ljudi sve više i više upadaju u te vješte zamke neprijatelja. Danas gdje god se okrenemo nude nam se razne mogućnosti da platimo ceh svojoj naivnosti, neznanju i nevjeri. Nudi nam se instant sreća, razna čudesna ozdravljena, iscjeljenja, proricanja budućnosti, magija pod ovim ili onim imenom- svejedno. I svi ti čudotvorci i iscjelitelji kažu da je njihova sposobnost i moć od Boga. Na žalost, mnogi kršćani vjeruju u to. A u biti sve je varka i opsjena i prečesto s vrlo teškim posljedicama. Otvorimo oči te pogledajmo oko sebe i postanimo svjesni vremena u kojem živimo i ozbiljno prihvatimo Gospodinovo upozorenje:„Pazite, ne dajte se zavesti!" Ljiljana |
- 17:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.11.2009., ponedjeljak
Dali su od svoga suviška (Lk 21, 1-4)
|
U današnjem čitanju iz Lukina Evanđelja vidimo kako Isus sjeda nasuprot hramske riznice i promatra narod kako ubacuje novac u riznicu. Vidje mnoge bogataše koji u riznicu davaše mnogo. Među narodom bijaše jedna sirota udovica koja kao svoj dar dade sve što je imala. „Uistinu kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. Svi su oni zapravo među darove ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše"- Isus javno hvali postupak ove žene kojim je ona očitovala svoje povjerenje u Božju providnost i pouzdanje da dajući Bogu sve - dobivamo sve. Neposredno prije samog ovog događaja vidimo da je oko Isusa bilo okupljeno veliko mnoštvo naroda. Silan ga je svijet s užitkom slušao (usp. Mk 12, 37). Logično je pomisliti da je većina od tih ljudi koji su bili okupljeni oko Isusa i slušali Njegov govor dali i svoje darove u hramsku riznicu. Ali od sveg tog naroda, Isus je svojim pronicavim okom koje vidi u najdublju nutrinu svakog čovjeka, zapazio samo jednu osobu koja je dala sve što je imala. Samo jednu jedinu osobu! Što nam ovo govori? Isus kaže da su svi ostali zapravo ubacili od svog suviška. Ne kaže ni neki ni mnogi nego svi. Samo jedna osoba je dala sve što ima! Draga braćo, zar nas je uistinu tako malo koji Bogu iskreno darujemo sve? Ozbiljno se zapitajmo i duboko zamislimo nad tim koliko dajemo Gospodinu? I nemojmo se zaustaviti samo na materijalnim dobrima. Razmislimo o svemu onome što posjedujemo. Razmislimo i o duhovnim dobrima, talentima, željama, mislima, djelima, našem vremenu, brigama, tjeskobama.....Koliko darujemo u riznicu Božjeg Srca? Imamo li toliko povjerenja i pouzdanja u Božju svemoć i vjeru u Njegova obećanja da možemo hrabro riskirati da za sebe ne zadržavamo ništa? Ona sirota žena imala je samo ta dva novčića. Gotovo ništa. A ona i to malo, to ništa daje Bogu. Kada bismo uistinu mogli shvatiti dubinu ove geste sigurno ne bi Bogu davali od svojih suviškova. Naprotiv sve što imamo, bez ijednog izuzetka, stavili bismo u Njegove ruke s čvrstim povjerenjem u Njegovo obećanje da On sve, ama baš sve okreće na dobro onima koji ga ljube (usp. Rim 8, 28). Ako mislimo da nismo od onih koji Bogu daju od vlastitog suviška i da oni bogataši iz današnjeg čitanja iz Evanđelja nemaju ništa zajedničko s nama pogledajmo onda samo jedan dan našeg života i postavimo si neka pitanja. Na primjer; ujutro kad ustanem predajem li Bogu dan koji je preda mnom, predajem li Njemu svaku osobu koju ću susresti, svaku situaciju u kojoj ću biti, molim li za Njegov blagoslov za te osobe i situacije, prije donošenja svake odluke tog dana tražim li Njegovu pomoć i savjet što i kako učiniti, isto tako prije svakog posla koji poduzimam, što darujem ljudima koje susrećem, je li to osmjeh, blaga riječ, u sebi izrečen blagoslov za te ljude, savjet po kojem bih i sama postupila.....jer Bog reče da sve ono što učinimo jednome od njegovih najmanjih- Njemu smo učinili... ...koliko svog vremena u molitvi darujem Bogu? Možda kad obavim sve važne i nevažne poslove, obavim sve isprazne razgovore uz mnogo ispijenih kava, pogledam sve filmove i serije, ostane nešto vremena i za Boga...Je li nedjelja uistinu za mene dan Gospodnji ili i tu dajem od onog što mi preostane? Razmislimo! U svakom području vlastitog života Bogu možemo dati sve, a možemo i samo od suviška. Sami odabiremo! Što ćemo dati Onome koji nama dade sve (usp. Iv 3, 16), koji nas ljubi ljubavlju vječnom (usp. Jer 31, 3) i koji nas nikada ne ostavlja (usp. Iz 49, 15-16)? Ljiljana |
- 17:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ISUS JE KRALJ I BOG
|
Posljednja je nedjelja liturgijske godine, svetkovina Krista Kralja, a mi njegovi maleni odlučili smo reći svijetu kako je divno imati Isusa za Gospodina. Zamisli, imati Kralja za prijatelja. Imati u svakom trenutku na raspolaganju i društvo za razgovor, i rame za obrisati suze, i liječnika, i duhovnika, i hrabrog ratnika koji će te obraniti od svakoga zla. Zaista, ako si spreman odvezati sve čvorove na svojoj haljini i uroniti u njegovu krv svaku ranu, razum, jezik i tijelo, osjetit ćeš kako je velik tvoj kralj i kako je divno njemu služiti. Naš molitveni susret tekao je uobičajenim slijedom. Krunica Duhu Svetom naš je način da zazovemo treću Božansku osobu u pomoć i da osjetimo prisutnost i pokroviteljstvo živoga Boga. A onda slavljenje, prilika za primiti ono što nam Gospodin po svojoj milosti želi dati. Veseli zvuci otvaraju srca. Kažu da i anđeli u vječnosti slave Boga, zato mi se uvijek učini da slavljenje prebrzo prođe. I pomislim: Kriste Kralju učini da u tvom Kraljevstvu bude neko mjesto za mene. Fra Nikola je slavio svetu misu. U propovjedi je govorio o Kristovom Kraljevstvu, koje nije od ovoga svijeta. Postavljao je i neka pitanja. Koliko je Krist doista vaš Gospodin i Kralj? Jeste li mu prepustili sva područja svoga života?...Pomislila sam: Kad bi milost Božja bila neka boja, mi bi kršćani vjerojatno izgledali kao suknje od gaze s većim ili manjim neobojenim krugovima, to su ona područja koja nismo predali Gospodinu, nego ih sačuvali, tek onako „da se nađe, ako nešto pođe po zlu". Fra Tomislav je bio gost u sjeni. Ispovijedao je i pomogao oko pričesti. Framaši su prekrasno pjevali. Klanjanjem završava svaki naš susret. Ovi trenutci za mene su još jedan ulomak vječnosti. Stajati oči u oči sa svojim Bogom, imati priliku pokazati mu svoju ranu, imati vremena čuti riječi utjehe i ohrabrenja, osjetiti isci iscjeliteljski dodirvojim Bogom, imati priliku pokazati mu svoju ranu, imati vremena čuti riječi utjehe i ohrabrenja, osjetitjeliteljski dodir i plakati. Znati da je tu onaj tko vas neizmjerno ljubi i tko je za vas na križu zaslužio Božje Kraljevstvo, pravi je razlog za radost. Nakon nekoliko svjedočenja i blagoslova, oprostili smo se i uz taktove glazbe razišli. Jeste li spremni svrstati se pod stijeg Krista Kralja? Uzeti križ, trnovu krunu i moliti za one koji ne znaju što čine? Ako jeste: Aleluja! Ljubi vas Emanuel! Bog vas blagoslovio. Jasna |
- 17:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.11.2009., subota
Molitveni susret
|
Nedjelja, 22. studeni 2009. u 16 sati Slavljenje Sveta misa Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu Dođite da zajedno slavimo Gospodina Zajednica Emanuel |
- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.11.2009., petak
Izgon trgovaca iz hrama (Lk 19, 45-48)
|
U današnjem čitanju iz Lukina Evanđelja slušamo kako Isus istjera prodavače iz hrama u Jeruzalemu. Ali neposredno prije ovog događaja vidimo kako Isus plače nad samim Jeruzalemom i govori one potresne riječi: „O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima". On također proročki predviđa uništenje tog grada. A znamo da se to i dogodilo 70. godine poslije Krista kad ga je razorio Tit sa svojom vojskom. Danas vidimo kako Isus iz Hrama u Jeruzalemu istjera sve one koji su kupovali i prodavali u njemu govoreći: „Pisano je: Dom će se moj zvati Dom molitve, a vi od njega činite pećinu razbojničku". I Isusove suze ali i Njegova ljutnja vode zapravo k jednom cilju. To je u biti reakcija na sve ono što nas udaljava od Boga. Preneseno na područje našeg života shvaćamo da Isus plače nad našim dušama kada one „nepoznaju časa svoga pohođenja". Zajednici vjernika u Korintu, koji su zastranjivali povodeći se za poganskim običajima i načinom života, sveti Pavao piše: „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi" (1 Kor 3, 16-17). To je, također za nas poruka današnjeg čitanja evanđeoskog odlomka: Zar ne znate da ste Hram Božji i Duh Božji prebiva u vama? Po očekivanju Starog Zavjeta Bog će na koncu vremena podići svoj šator među ljudima. On će, konačno među ljudima naći svoje prebivalište. To se ostvarilo: Bog je postao čovjekom, susreće se u čovjeku Isusu i trajno ostaje među ljudima u svom stanu:" I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine" (Iv 1, 14). U Isusovu uskrsnuću na djelu je bila Božja stvarateljska snaga, tj. Duh Božji. Ovaj se Duh u krštenju daje njegovima i stanuje u krštenicima. On je na djelu u njima. Djelovanje Božjega Duha odražava se u tjelesnom, svjetskom i međuljudskom življenju. Stoga je tijelo hram Duha Svetoga. U svjetskom i međuljudskom životnom području mora se pokazati da je Duh Božji na djelu. U međuljudske odnose Bog želi uvesti novo stvorenje: „Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!" (1 Kor 6, 20). Kršćanin bi morao doživljavati društveni život kao mjesto svjetovnog služenja Bogu. A kako se to uistinu ostvaruje? Je li naše tijelo, odnosno naš život hram Duha Svetoga ili je naprotiv često špilja razbojnička? „Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore" (Lk 6, 44-45). O kako često zaboravimo na Radosnu vijest Isusa Krista i lako se damo zavesti od duha svijeta zaslijepljeni onim što nam nudi. „Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju: u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja" (2 Kor 4, 3-4). Isusove suze su ozbiljno upozorenje. Njegova ljutnja isto tako. Naši neprijatelji su na djelu bez prestanka. I za nas vrijede riječi: „Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud". To je ono što nam se svakodnevno događa. Izloženi raznim kušnjama, nevoljama i zamkama našeg vječnog neprijatelja u stalnoj smo napasti da zalutamo i izgubimo se. Zato moramo bdijeti nad svojim životom, nad svojim srcem jer hram smo Duha Svetoga. A Bog koji „svoje imenom zove i pred njima ide" dat će nam snagu u toj borbi. Bog, Poglavar svega, od kojeg je bogatstvo i slava, koji vlada nad svim, i u Njegovoj je ruci sila i moć, u Njegovoj je vlasti da učini velikim i jakim sve, neka učvrsti naša srca i ojača nas u stalnoj borbi da uistinu budemo i ostanemo hram Duha Svetoga! „A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život" (Izr 4, 23). Ljiljana |
- 22:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BOG JE VELIK I MILOSRDAN!
|
Rođena sam sa nepunih sedam mjeseci. Od dva mjeseca moga života brigu je o meni vodila moja sada pokojna baka Barica sve do polaska u prvi razred kad opet odlazim svojim roditeljima u Zagreb. Ubrzo nakon toga moji se roditelji razvode i u kuću dolazi maćeha. Mama se propila i još poslije dva puta udavala, a otac je imao još šestero djece sa drugom ženom. U drugom razredu ja bježim od oca i maćehe natrag djedu i baki i nastavljam školovanje kod njih sve do završetka osmog razreda kada se ponovo vraćam ocu i maćehi koji su u međuvremenu odselili u Sloveniju. Upisala školu za frizerku i tu počinju moje agonije. Otac me zlostavljao do te mjere da sam i opet pobjegla od njih ali ovaj puta u Njemačku kod jednih poznanika sa nepunih 17 godina. Sa ocem sam prestala kontaktirati i pune 23 godine nisam s njim razgovarala. Mrzila sam iz dna duše i oca i majku. Nakon četiri mjeseca vratila sam se opet u Sloveniju i tamo zaposlila u jednoj bolnici, jer je u međuvremenu otac sa obitelji otišao živjeti na more. Živjela sam u Sloveniji lijepo u novoj sredini u kojoj sam upoznala mnoge prijatelje i svog sadašnjeg supruga. Udala sam se u devetnaestoj godini i otišla kod supruga u Njemačku gdje i danas živim. Kao dijete sam hodala kod djeda i bake u crkvu i primila sve sakramente, ali Bog je za mene bio stranac iako sam molila i vjerovala da Bog postoji, često sam se puta pitala u svojim nevoljama zašto me tako kažnjava. U početku moga braka bilo je dosta problema. Suprug je bio sin komunističke obitelji i bio je samo kršten. No, uz moje zahtjeve da se vjenčamo crkveno, on je obavio sve crkvene formalnosti tako da je bio i na prvoj pričesti i na krizmi. Godinu dana civilnoga braka mi smo ušli i u crkveni brak. Imamo dva sina i jednu kćerkicu, danas već odraslu djecu. Djecu sam ja odgajala tako da su svi primili sve sakramente, ali zbog prevelike zaposlenosti slabo smo odlazili na svetu Misu i kada bi išli to je bilo samo tradicionalno. Bog nam je bio samo usputna stanica i sjetili bi se ga samo u nekim potrebama. Ipak oni duhovni korijeni molitve još iz djetinjih dana ostali su pohranjeni negdje duboko u mome srcu. Neki me glas zvao da počnem redovito svake nedjelje odlaziti na svete Mise i to je počelo prije nekih dvadeset godina. Ipak na toj Misi ja nisam doživljavala Božju prisutnost u meni. Propovjedi su mi bile dosadne i za vrijeme Mise ja sam razmišljala što ću kuhati, kud ćemo ići i tako dalje. Sve je to bilo ono, idu svi pa i ja ću. Djeca su rasla a s njima i problemi. Stariji sin je ušao u loše društvo i tek se sada zaposlio u trideset i drugoj godini, oženjen četiri godine, ali ne crkveno. Prije pet godina ja sam spontano na Marija Bistrici kupila knjižicu sa molitvama svete Brigite i počela moliti redovito svaki dan. To je bilo 07.08.2004. godine, a 17.01 .2005 sam oboljela od najzloćudnijeg raka NonHodkinga i završila na operaciji, jer zahvaćena su bila tanka crijeva i sve limfne žlijezde kao i srčana aorta. Naravno, šok za cijelu obitelj. Tu mi je Gospodin pokazao svoju ruku. Tada sam počela upoznavati samu sebe. Nisam se bojala ni bolesti ni smrti. Nisam pitala Bože zašto? Znala sam da je to zbog mojih grijeha. Bog me je kroz moju bolest pozvao na obraćenje. Doktori su rekli da moram na kemoterapije i to najjače i ako moje tijelo ne prihvati te terapije preostaje mi samo tri mjeseca života, a ako prihvati najdulje dvije godine pošto je ta vrsta karcinoma jako agresivna i zahvaćene su sve limfne žlijezde i još toga. To je bio treći stadij, početak četvrtog. Nisam se pokolebala iako sam malo zaplakala i mislila kako će moja obitelj bez mene. Od tog dana gledala sam smrti u oči. Kemoterapije bile su ponekad teške, ali moje molitve svete Brigite davale su mi veliko pouzdanje u čvrstu vjeru za ozdravljenjem. Preispitala sam prije svega samu sebe tko sam to ja i uvidjela sve svoje pogreške i grijehe. Postala sam svjesna svih svojih grijeha i svih neoprosta, a ti grijesi razarali su moju dušu i ranjavali moje srce. Ti grijesi bili su uzrok mojoj bolesti. Kad sam izišla iz bolnice isti sam dan otišla u obližnju crkvu, nije bilo Mise i crkva je bila prazna. Ja sam klekla pred mog Isusa koji mi je djelovao kao da je živ preda mnom.Sve sam mu povjerila u jednome dahu, isplakala se kao malo dijete iz svega glasa i kad sam se umirila sjela sam ispred tog kamenog kipa mog Isusa i kao da sam čula riječi "idi i ne griješi više". Otišla sam iz crkve kao da me netko na rukama nosi. Nedugo nakon toga bila sam na jednoj duhovnoj obnovi fra Ive Pavica i poslije toga kod patera Zvjezdana Linića na životnoj ispovjedi. Po molitvama otklinjanja ja sam doživjela veliku radost i u onoj veliko Hostiji vidjela svog živog Isusa. Pomirila sam se s ocem, jer majka je nažalost već umrla, ali i njoj sam u duhu oprostila i od tada živim tako mirna i sretna. Nakon treće kemoterapije uspostavilo se da nema više ni jedne metastaze na mojim organima, nema više limpfuma. Hvala i Slava Gospodinu koji me je izliječio. Postala sam novo Božje stvorenje. Upoznala sam svog Gospodara, svog Iscjelitelja, svog Boga kojeg i sada nosim u svome srcu i vidim u svakome biću. Bog je otklonio moje kameno srce, jer sam se pokajala za sve učinjene grijehe, jer sam svima sve oprostila, jer sam spoznala da bez čvrste vjere i svakodnevnih molitvi nema pravoga života, jer bolesti dolaze samo radi naših grijeha. Uvijek sam krivila druge za sve što mi se događalo, a nikada sebe. Od kada sam Bogu predala sve događaje i samu sebe, od tada se promijenio i moj život i mijenjaju se i moji bližnji i moj muž se nakon trideset godina ispovjedio i moj sin se počeo mijenjati i hvala i slava Bogu ja eto živim još i sada usprkos smrtonosne dijagnoze već skoro pet godina, ali ne živim više ja već živi moj Bog u meni. Svaki dan idem na svetu Misu, molim za mnoge bolesnike i prihvaćam sve što mi dolazi i radosti i tuge i bolesti i trpljenja po Božjoj volji i Božjoj milosti. Nije me život mazio kao dijete pa ni kao već odraslu osobu, ali oprostiti nekome ono što ti je u životu učinio nije lako ali moguće je - i oprostiti i zaboraviti - kad sve Bogu u ljubavi predamo i kada Isusa svaki dan primamo u svoje srce da On s nama hoda i da ga svima donosimo. Tako je velik nas Bog kada Ga svim srcem uzljubimo. Danas jedva čekam da odem na Misu i propovjedi me jako dodiruju, a duhovne obnove promijenile su moj život, naučile me vjerovati i nositi sa lakoćom svoj svakodnevni križ, bez obzira koliko on bio težak. Vjerujem da će ovo moje svjedočanstvo uvelike nekome biti od pomoći. Božji blagoslov sa svima vama i preporučam sebe i svoju obitelj u molitve osobito svoju djecu Krunoslava, Kristijana i Ivanu da i njima kroz naše molitve Bog promjeni njihova srca u srce od mesa te da i oni spoznaju Božju ljubav. Amen. Višnja |
- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.11.2009., ponedjeljak
„Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“ (Lk 18, 35-43)
|
Isus je prolazio putem prema Jerihonu. Kraj puta sjedio je neki slijepac i prosio. Bio je to Bartimej, sin Timejev (Mk 10, 46). Kako je ovaj slijepac svoje dane provodio sjedeći i proseći na mjestima kuda su mnogi prolazili i gdje su se zadržavali logično je misliti da je mogao čuti i mnoge vijesti i događaje koji su se prepričavali a koji su tada bili posebno važni. Tako je čuo i za Isusa Nazarećanina koji je bio silan u riječi i djelima i činio mnoga čudesa. Iz onoga što dalje slijedi vidimo da se u srcu tog slijepca rađala čežnja susresti Isusa za kojega je vjerovao ne samo da ga može izliječiti nego dati i jedan novi život drugačiji od dotadašnjeg. I kada dođ prilika za to nije ju propustio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi naslutio je da se događa nešto važno. Rekoše mu da prolazi Isus Nazarećanin. I povika:"Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!" Ovim riječima on ispovijeda vjeru u očekivanog Davidova potomka, u obećanog Mesiju. Neki ljudi oko njega su ga ušutkivali, ali je on još jače vikao. Čuo je Isus njega sigurno i prvi put, ali je želio izazvati još veću čežnju i vjeru u ovom čovjeku. I uistinu čežnja ovog čovjeka je tako porasla da kad ga Isus zovnu da dođe k Njemu on „baci svoj ogrtač, skoči i dođe Isusu" (Mk 10, 50). Ogrtač je sve što je ovaj slijepi prosjak imao. Možemo pretpostaviti da se u džepovima ogrtača nalazilo i sve ono što je uprosio. I on odbacuje sve. Bacajući taj ogrtač on svlači starog čovjeka i nakon Isusovog „dodira" oblači novo ruho. „Što hoćeš da ti učinim?" - pita Gospodin, a on će: „Gospodine, da progledam." „Progledaj! Vjera te tvoja spasila"- reče Isus i on odmah progleda i uputi se za Isusom slaveći Boga. Ovaj čovjek nije progledao samo svojim tjelesnim očima nego još i više očima duha. Progledavši krenuo je za Isusom. On svoju priliku za novi život nije propustio! Danas se događa isto. Isus Nazarećanin je tu! Jesmo li spremni viknuti: Isuse, Sine Božji, smiluj mi se! Jesmo li spremni tražiti od Isusa da ozdravimo i progledamo? Danas, također čitamo u Prvoj knjizi o Makabejcima kako se u Izraelu nađoše opaki ljudi koji su zaveli narod navodeći ih da sklope savez s poganskim narodima i prime njihove običaje. I mnogima se to svidjelo te učiniše zla djela i otpadoše od svetog Saveza (Usp 1 Mak 1, 11-15). Poput ovih Izraelaca zar i sami nismo često zavedeni? Koliko „poganskih običaja" smo usvojili i primjenjujemo u svom životu? Zar se svakog dana sve više i više ne prilagođavamo standardima koje nudi ovaj svijet koji je po riječima svetog Ivana „sav pod Zlim". A upravo mi kršćani se tako jednostavno prilagođavamo tom i takvom svijetu. Kako nam je lako usvojiti sve ono što nam svijet nameće i sve ono što nudi kao moderno, kao „in"? Tako često upadamo u zamke koje nam današnji svijet nudi na tako zamaskiran i lukav način. Zar nije vrijeme da zastanemo i upitamo se pa gdje to idemo? Da zavapimo Gospodinu da otvori oči našeg duha da progledamo? „Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod Zlim. Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga" (1 Iv 5, 19-20). Upotrijebimo ono što nam Bog tako velikodušno daje! „Uza sve to, mnogi od Izraela ostadoše postojani i pokazaše se hrabri te nisu jeli od nečistih jela. Radije su išli u smrt nego da se onečiste hranom ili da oskvrnu sveti Savez" (1 Mak 1, 62-63). Odbacimo ono što nas vodi u propast. Ne raskidajmo svetog Saveza kojeg Bog sklopi s nama u svom Sinu Isusu Kristu! Kao slijepi prosjak Bartimej zavapimo: Isuse, sine Božji, smiluj mi se! Da progledam Gospodine! Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno (Rim 12, 2). Ljiljana |
- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VAPAJ
|
Poslušaj vapaj srca mog, onaj kog ljubiš boluje, položi na njega svoj dlan, nek` ustane. Od tebe pomoć očekujem u tvojoj blizini boravi, u tvoju milost vjerujem, nek` ozdravi. Kucajte, ištite, primite, čula sam kako govoriš, evo me na tvojim vratima i kucat ću dok ne otvoriš. Jasna |
- 17:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (16) Listopad 2009 (4) Rujan 2009 (13) Kolovoz 2009 (13) Srpanj 2009 (15) Lipanj 2009 (10) Svibanj 2009 (11) Travanj 2009 (15) Ožujak 2009 (20) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (3) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (10) Rujan 2008 (18) Kolovoz 2008 (11) Srpanj 2008 (15) Lipanj 2008 (22) Svibanj 2008 (16) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
ZAJEDNICA EMANUEL
"Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog" Lk 1,23  Zajednica Emanuel nastala je 21. kolovoza 2001. nakon nekoliko seminara duhovne obnove na području Hercegovine, koje su imali članovi zajednice Dobri Pastir i o. James Manjackal. Nekoliko se članova zajednice okupilo u želji da nakon ovih seminara duhovno raste, jer su smatrali kako se ne smije stati i ostati samo na tom prvom koraku. Željeli su produbiti svoje iskustvo Boga kroz molitvu, sakramente, Sveto Pismo i zajedničko druženje. Zajednica je rasla i duhovno i u ljubavi i želi to još više. Stalno su se priključivali novi članovi, te se osjetila potreba sa svima podijeliti ono što smo i sami doživjeli: susret sa živim Bogom. Počeli smo organizirati Seminare života u Duhu unutar zajednice i kroz taj stupnjeviti rast još smo više upoznali Boga, Božju snagu, Božju ljubav – ljubav koja liječi. Upoznali smo više Sveto Pismo, ušli dublje u spoznaju sakramenata, posebno svete Euharistije. Znamo da ovdje ne smijemo stati. Želimo još više rasti. Poznato nam je kako je cijeli život od rođenja do smrti proces neprestanog obraćenja, znamo da još više trebamo rasti u ljubavi i radosti i zato želimo biti u Isusovoj školi, biti Njegovi učenici, ali i svjedoci Njegove prevelike ljubavi koju nam je iskazao predavši se za nas. Svjesni toga želimo mu uzvratiti svojom ljubavlju. U budućnosti imamo velike planove, karizmatske sastanke povezati s misnim slavljem i uz Božju pomoć nadamo se još većem rastu. Svjesni smo i svoje snage i svojih slabosti. Snagu tražimo u Isusu Kristu, a za svoje slabosti molimo se da nas On sam usavrši i posveti i da se kroz naše ljudske slabosti očituje Njegova snaga i moć. Svjesni smo da bez Njega ne možemo učiniti ništa, stoga naše ime i govori sve: EMANUEL – BOG S NAMA. On je s nama i za nas i u Njemu možemo sve. Emanuel je prije svega otajstvo utjelovljenja – Bog dolazi u susret svom narodu, u pomoć svojoj izgubljenoj djeci i da ih spasi postaje jedan od njih, Isus Krist, vječni Bog uzeo je naše ljudsko tijelo da nam bude blizu, da bude s nama, da uzme naše slabosti, bolesti, grijehe, da nas oslobodi. Ono što smo iskusili na sebi ne želimo zadržati za sebe, želimo to dati i drugima da osjete Kristovu ljubav i nazočnost u svom životu i zato molimo stalno za Božji blagoslov i za trajni izljev Duha Svetoga da dođe i obnovi lice zemlje. Članovi Zajednice su iz mnogih mjesta Hercegovine. Svima smo otvoreni i svi su dobrodošli. Za sve imamo otvoreno srce i na sve zazivamo Božji blagoslov. Zajednica Emanuel   Get your myspace counter |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
